
Jugoslavija pred željeznom zavjesom
Nakon što je Europa oslobođena od nacističke pošasti, iste godine, 1945., započinje zaoštravanje odnosa između Sovjetskog Saveza (komunističkih zemalja) i zapadnih saveznika (Sjedinjenih Američkih Država i njihovih europskih saveznika – kapitalističkih zemalja). Europa je podijeljena na istočni (sovjetski) i zapadni (američki) blok. Nad njom se prema riječima britanskog političara Winstona Churchilla nadvila „željezna zavjesa“.
Jugoslavija pred željeznom zavjesom
Nova Jugoslavija nastala nakon 1945. isprva je vrlo bliska sa Sovjetskim Savezom, no 1948. dolazi do velikog raskola između jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita i sovjetskog vođe Josifa Visarionoviča Staljina. Otad se Jugoslavija sve više udaljava od ideje strogog komunizma i surađuje sa zemljama zapadnog bloka i Sjedinjenim Američkim Državama. Zahvaljujući tome, jugoslavenskim su državljanima postali dostupni mnogi proizvodi kapitalizma uključujući i one iz holivudske tvornice snova. Željezna je zavjesa ovdje bila prilično „propusna“ i za razliku od stanovnika država istočnog bloka oni s jugoslavenskim „pasošem“ mogli su putovati i na Istok i na Zapad s mogućnošću povratka.
Od 1960. do 1990.
Iako se utjecaj Zapada osjećao i ranije, tijekom 1960-ih on se širi na cjelokupno stanovništvo kojemu se život čini puno lagodnijim. Konzumerizam je prodirao vrlo sigurno i legalno. Gospodarski zamah, nažalost, nije potrajao jer se već krajem 1970-ih i početkom 1980-ih osjećaju posljedice gospodarske stagnacije i krize na svjetskoj razini. Jugoslavija to proživljava na svoj način, kroz programe štednje i stabilizacije te česte nestašice čak i osnovnih namirnica kao što su kava, ulje, agrumi, banane, deterdženti, gorivo... i dane u „mraku“ kada se štedjela struja.
Kriza
Gospodarska kriza, između ostalog potaknuta i lošom organizacijom upravljanja poduzećima, istodobno je i unutrašnja politička kriza koja se manifestira kroz međusobno optuživanje jugoslavenskih republika vezano uz pitanja tko više doprinosi zajedničkoj kasi, a za koga se stalno mora izdvajati. Promašene investicije, siva ekonomija, rad na crno, crne burze, devalvacija jugoslavenskog dinara i preprodavanje deviza te krijumčarenje robe iz uvoza redovite su i gotovo uobičajene pojave posljednjih godina socijalističke Jugoslavije koja se raspada u krvavu sukobu početkom 1990-ih.
Rođendani
Bilo je uvriježeno da se djeca, osobito dok su još posve mala, odvedu u fotografski studio radi fotografiranja. U Rijeci je djelovalo nekoliko fotografskih studija kamo se mališane vodilo na „rođendansko“ fotografiranje: Foto Revija, Foto Žorž Belveder, Foto Milan na Sušaku. Ako vam nedostaje fotografija iz djetinjstva, možete to nadoknaditi ovdje koristeći svoj mobilni telefon. I ne zaboravite: „Osmijeh!“
Pionir
Budućnost socijalističke Jugoslavije pripadala je novim generacijama – istovremenim stvarateljima i nositeljima novoga društva. Djeca su trebala biti ta koja će pokazati svojim roditeljima, učiteljima i cijelom društvu kako biti Pošten, Iskren, Odan, Napredan, Istrajan, Radin (PIONIR). Iz perspektive službene ideologije djetinjstvo jugoslavenske djece odražavalo je sliku samosvjesnog i sretnog djeteta.Jugoslavenska organizacija pionira nastala je po uzoru na pionire SSSR-a. Karakteristične su bile dječje uniforme ovih organizacija čiji su osnovu činile marama i kapa. U Jugoslaviji je boja marame bila crvena, a kapa isprva bijela da bi se kasnije ustalila plava. U pionire su se (neizrečeno) obavezno primali svi učenici prvog razreda osnovne škole oko Dana Republike 29. studenog.

Slikovnice, stripovi i knjige
Od veljače 1951. beogradski „NIN“ tjedno objavljuje Disneyjeve stripove o Paji Patku i njegovoj družini, a od 1952. počinje i ponovno objavljivanje časopisa „Politikin Zabavnik“ u kojemu se osim Disneyjevih junaka pojavljuju i drugi strip junaci. Od 1971. „Politikin Zabavnik“ izlazi i na latinici i na slovenskom jeziku. Godine 1957. osnovano je poduzeće „Dečje novine“ Gornji Milanovac koje su bile najveći izdavač stripova na području socijalističke Jugoslavije.U Hrvatskoj od 1952. izlazi „Vjesnikov zabavnik“ koji nije bio duga vijeka, ali ga je nadomjestio „Plavi vjesnik“ koji je objavljivan od 1954. do 1973. godine. Na njegovim su stranicama mjesto našli i Disneyjevi junaci, Princ Valiant, Brick Bradford, Robin Hood, Flash Gordon, Tarzan i mnogi drugi strip junaci, uključujući i one britanskih i talijanskih autora.

Stripovi
Bez obzira na ponekad izrazito antikomunističke sadržaje popularnih strip junaka poput Supermana, Kapetana Amerike i Hulka, Thora, Spidermana i Batmana oni u Jugoslaviji nisu bili pod cenzurom kao ni širok spektar likova iz produkcije Marvel i DC Comicsa. Najpopularniji su bili stripovi talijanskih majstora koji su u naše živote uveli avanture Zagora, Komandanta Marka, mladog Kapetana Mikija, Teksa Vilera i Bleka Stene. Popularni su bili i pomalo mistični likovi poput Marti Misterije ili Dilana Doga kao i avanture Mister Noa. Poseban kult stvorili su Alan Ford i Družina od vješala.
Slikovnice
Prva Disneyjeva slikovnica objavljena u socijalističkoj Jugoslaviji bila je „Snjeguljica i sedam patuljaka“ tiskana 1952. u Zagrebu („Pionirske zastave“). Ovaj veliki i svjetski poznati autor (k tome i poznati antikomunist koji je sudjelovao u procesima protiv holivudskih kolega osumnjičenih za komunističko djelovanje u SAD-u) izrazio je zadovoljstvo uspostavljanjem tješnjih veza s „našim prijateljima u Jugoslaviji“, a 1955. dodijeljena mu je jugoslavenska nagrada Kekec. Godine 1967. počinje izlaziti „Mikijev almanah“, a 1974. „Mikijev zabavnik“.
„Bravo”
Važnu ulogu u oblikovanju popularne kulture tinejdžera 1980-ih odigrao je i njemački časopis „Bravo“. Gotovo da nije bilo tinejdžerske sobe bez postera pjevača koji su dolazili u kompletu s tim časopisom. Iako većina nije razumjela ni riječi njemačkog jezika, gledalo se fotografije svjetskih pjevačkih i filmskih zvijezda i žudjelo za proizvodima koji su bili objavljivani na reklamama.
Televizor
Do 1973. godine svako drugo domaćinstvo imalo je televizor koji je unio veliku promjenu u obiteljski život. Raspored televizijskih emisija diktirao je životni ritam obitelji. Dva ključna termina bila su: 19:15 kada su na rasporedu bili crtani filmovi, a nakon toga 19:30 kada se emitirao središnji dnevnik. Između je emitiran EPP (ekonomsko propagandni program). Oni koji su živjeli duž jadranske obale imali su „sreću“ da u „ratu“ jugoslavenskih i talijanskih radijskih i televizijskih signala vide i državne i brojne privatne talijanske TV postaje. Nije postojala preporuka o sadržajima koji su neprimjereni mlađima od 12, 15 ili 18 godina. Konzumiralo se filmove koji i nisu bili „dječji“, a njihovi junaci postajali su „alter ego“ u svakodnevnoj igri koja nije pretjerano dijelila stvarnost od mašte.
Zagrebačka škola crtanog filma
Prvi autori crtanih filmova u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata okupljali su se oko satiričko-humorističkog tjednika „Kerempuh“. Glavni urednik Fadil Hadžić, uvidjevši velik entuzijazam svojih crtača za animaciju, odlučio je da se prihodi od prodaje časopisa ulože u izradu crtanih filmova. S crtanim je filmom prvi eksperimentirao Walter Neugebauer i njegov brat Norbert koji je bio scenarist. Tako je 1951. nastao prvi crtani film „Veliki miting“ u kojem je dijelom korištena kamera kako bi se stvorio doživljaj pokreta crtanih likova. Potpunu animaciju tek je trebalo naučiti i usavršiti. Glavna literatura bila je knjiga „Animation“ Prestona Blaira, udžbenik diznijevske animacije iz koje su učili pravila stvaranja iluzije pokreta.Pod Disneyjevim utjecajem nastaje i prvi hrvatski crtani film u boji „Crvenkapica“ Nikole Kostelca i Aleksandra Marksa snimljen 1954. godine. Viktor Rybak zaslužan je za laboratorijsku obradu filma.

Zagrebačka škola crtanog filma
Prvu generaciju autora iz Zagrebačke škole crtanog filma činili su: Dušan Vukotić, Nikola Kostelac, Vatroslav Mimica i Vladimir Kristl, kojima su se pridružili: Borivoj Dovniković – Bordo, Boris Kolar, Ivo Vrbanić, Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Zvonimir Lončarić, Vladimir Jutriša, Aleksandar Marks, Branko Ratinović, Pavao Štalter, Dragutin Vunak, Nedjeljko Dragić, Ante Zaninović, Zdenko Gašparović, Milan Blažeković i kasnije Joško Marušić i Krešimir Zimonić.
Profesor Baltazar
Baltazar je najpoznatiji crtani lik Zagreb filma uz kojeg su odrastale mnoge genaracije djece. Snimljeno je 59 nastavka u razdoblju od 1967. do 1978. U ovom crtiću nema negativaca i zločestih likova. Postoje samo problemi koje mudri profesor Baltazar uvijek zna riješiti na originalan način da bi usrećio stanovnike Baltazargrada. Ovaj crtić bio je nagrađivan i poznat diljem Europe (bez obzira na željeznu zavjesu). Glavni je autor ovog crtića Zlatko Grgić, a na filmu je radilo dvadesetak ljudi. Ime mu je podario Pavao Štalter.
Biserkini plastični junaci
Godine 1946. je na adresi Ilica 118 u Zagrebu započela s radom zanatlijska zadruga za proizvodnju dječjih igračaka i kožne galanterije. Žene koje su činile većinu zaposlenika proizvodile su jutene lutke punjene slamom. S vremenom je zadruga prerasla u Poduzeće za proizvodnju dječjih igračaka i galanterije i počela proizvoditi igračke od vinila (PVC-a). U tvornici je kao „bojadisar lutaka“ radila Olga Volčanšek. Njezina kći Biserka svakodnevno je posjećivala majku na poslu. Kako je poduzeću trebalo pravo ime, radnice su predložile da to bude Biserka. I tako je i bilo.
Biserka
Ono što je tvornicu Biserka izdignulo iznad drugih bila je licenca za izradu igračaka – Disneyjevih junaka koja je ishodovana putem zastupništva za jugoistočnu Europu u Ateni 1962. Igračke su bile rukom oslikavane i sitne varijacije bile su uvijek prisutne. Biserkini PVC junaci razveseljavali su djecu širom socijalističke Jugoslavije. Djeca koja su živjela iza željezne zavjese (u SSSR-u, Albaniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, DR Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj) bila su donekle prikraćena za američke crtane junake. No, Biserkine igračke izvozile su se i u te zemlje kao i u Italiju i Francusku.Raspad Jugoslavije Biserka je dočekala bez obnove licence za proizvodnju američkih crtanih likova, što je inače išlo rutinski preko jugoslavenske Gospodarske komore u Beogradu. Tvornica je privatizirana, njezina imovina rasprodana, a konkurencija jeftinih igračaka iz Kine preplavila je i hrvatsko tržište.

Medo
Plišana igračka iz domaće radinosti njemačke obitelji Steiff s kraja 19. stoljeća nije bila šire poznata sve dok je nije zamijetio jedan poduzetni Amerikanac. Plišani medvjedić ili Teddy-bear počeo se kao igračka masovno proizvoditi u SAD-u početkom 20. stoljeća i vrlo brzo stekao popularnost kojoj je vjerojatno doprinijelo i novo ime, vezano uz jednu anegdotu tadašnjeg američkog predsjednika Theodora Roosevelta. On je navodno u lovu poštedio medvjeda kojeg su mu namjestili za odstrel, a igračka koja je poprimila izgled medvjeđeg mladunčeta, da se naglasi njegova dragost i umiljatost, trebala je biti podsjetnik na Teddyjevo plemenito srce. Jugoslavenska djeca družila su se s plišanim medvjedićima raznih veličina. Mnogi su bili proizvedeni u obrtničkoj radionici Ružice Vavre u Zagrebu. Ružica je osim mede, kojemu su se mogle okretati ruke, noge i glava, izrađivala i mnoge druge plišane likove i svaki je imao svoje ime.
Jugovinil, Jugoplastika, 25. maj
Plastični junaci i dječji ljubimci proizvodili su se u Jugovinilu iz Kaštel Sućurca čiji pogon za proizvodnju igračaka od 1958. godine prelazi u splitsku Jugoplastiku. Tu su igračke uglavnom proizvedene po „domaćoj recepturi“. Po Disneyjevu uzorku proizvodio se samo Bambi. Jednako tako bilo je i u tvornici 25. maj iz Raše gdje su se od 1968. proizvodile lutke i druge igračke od plastične mase, ali u suradnji s talijanskim partnerima. Tvornica je 1985. otišla u stečaj.
Djed Mraz
„Dječji konzumerizam“ najvidljiviji je u prosincu, u doba adventa kada se očekuju darovi. U socijalističkoj Jugoslaviji svetog je Nikolu nadomjestio Djed Mraz. No, oni čije su obitelji zadržale vjerske obrede mogli su biti u zahvalnijem položaju i 6. prosinca u čizmici naći dar, a onda do 31. prosinca, prilikom svečanog dočeka Djeda Mraza i od njega dobiti paket. Manja su djeca dobivala pakete na svečanostima u društvenim domovima, a školska djeca do određene dobi u školi.
Ulične igre
Od Vardara pa do Triglava, uzduž i poprijeko Jugoslavije djeca su se igrala na ulicama, po šumarcima i livadama. Najčešća inspiracija bile su bitke između partizana i Nijemaca, kao i kauboja i Indijanaca te lopova i policajaca, a sve pod utjecajem holivudskih filmova i stripova.